Start Point

Naslovnica
Kako kao počinitelj kaznenog djela napraviti kvalitetnu resocijalizaciju i ponovno postati aktivan član društvene zajednice u doba Koronavirusa?

Kako kao počinitelj kaznenog djela napraviti kvalitetnu resocijalizaciju i ponovno postati aktivan član društvene zajednice u doba Koronavirusa?

       Izlazak iz zatvora i uključivanje u društvenu zajednicu težak je zadatak, bar duplo je teži kad prilikom izlaska iz zatvora nemaš adresu na kojoj te netko čeka. Udruga PET PLUS u okviru EU projekta START POINT (projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda te Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske) pruža smještaj u „kući na pola puta“ upravo takvim osobama. Počiniteljima kaznenih djela nakon izdržavanja zatvorske kazne, za vrijeme uvjetnog otpusta ili rada za opće dobro sa svrhom što bolje reintegracije i resocijalizacije. Projekt START POINT, uz smještaj i hranu u „kući na pola puta“, pruža korisnicima edukativne radionice za stjecanje osnovnih životnih vještina, upravljanja osobnim financijama, informatičko opismenjavanje, izobrazbu za pojedina strukovna zanimanja prema afinitetima korisnika tijekom provedbe projekta, grupe pomoći i samopomoći koje provodi psihijatar  grupni i individualni rad sa socijalnim pedagogom s ciljem osnaživanja, edukacije i motivacije za pristup tržištu rada. Sve aktivnosti namijenjene korisnicima provode se sa svrhom što lakšeg i kvalitetnijeg uključivanja u društvenu zajednicu. Cilj je učiniti korisnike projekta aktivnim i korisnim članovima našeg društva, osnažiti ih, podići im samopouzdanje, pokazati da postoji legalan način za zaradu i spriječiti recidiv. 

Uspješni rezultati mogu se javiti samo uz trud i rad korisnika što uključuje aktivno traženje posla i aktivno sudjelovanje na svim aktivnostima, rad na intrinzičnoj motivaciji… Mi smo tu da ih usmjerimo, osiguramo im stjecanje znanja i vještina koji će oni moći koristiti kroz život. 

Nakon niza godina provedenih u zatvoru s istim dnevnim rasporedom, okružen istim ljudima u malom životnom prostoru, izoliran od vanjskih događanja, čovjek živi za trenutak kada će se ponovno osjećati slobodnim. Živi za mogućnost izbora, od onih najbanalnijih poput odabira hrane za doručak i vremena u kojem je objedovati do velikih izbora poput posla ili zanimanja. Za vrijeme izdržavanja kazne, počinitelji kaznenih djela sanjaju o vanjskom životu, stvaraju velike planove, čekaju trenutak izlaska i ponovnog „normalnog“ života, druženje s prijateljima, obitelji… U tom procesu maštanja često zaboravljaju da životi njihovih prijatelja i obitelji nisu stali za vrijeme njihovog izdržavanja kazne. Ljudi nisu isti kao prije 7 godina, Svijet nije isti, moda nije ista, tramvajske trase nisu iste, ništa nije isto. 

Trenutak izlaska donosi ushićenje! Ushićenje koje naglo splasne kad shvatiš da nemaš gdje i imaš tek nešto malo novca koji će ti poslužiti za autobusnu kartu do tvog grada/mjesta kako bi se mogao javiti svima na koje si mislio svo vrijeme provedeno u zatvoru, hranu za neki kratak vremenski period, osnovne higijenske potrepštine. A krov nad glavom? Za to novaca više nema, a nema ni vremena… i tako prvi dan jedva dočekane slobode postaneš beskućnik. Ako si imao mobitel prije ulaska u zatvor, velike su šanse da ga imaš i po izlasku, ostalo ti je još nešto novaca, kupiš bon i zoveš redom prijatelje. Pitaš ih za smještaj, ne trebaš puno, samo kauč. I opet ti ta krila koja ti je dala sloboda netko podreže. Prijatelji te redom odbijaju, rečenice su sve uglavnom iste: „Čuj stari, bi ja, ali kak’ da ženi velim da bu nam na kauču spaval moj frend koji je do sada bio u ćuzi i zato ga nije nikada upoznala, a imamo i klince, žišku? Nemrem stari, fakat sorry.“. Srećom, naš T. nije morao čuti takve i slične odbijenice. 

On je znao da nakon izlaska ipak ima krov nad glavom. Čekala ga je „kuća na pola puta“ i tim Udruge PET PLUS. To ne znači da doza straha nije postojala, postojala je! I to dobra doza. Nije znao koje su to žene kojima se mora javiti, imao je adresu, u zatvoru su ga uputili u koncept funkcioniranja kuće, ali nitko u zatvoru nije još bio u njoj, nije ni mogao kad je prva, tek se otvorila. Sav prestrašen s jednom torbom na ramenu, u kratkim hlačama, jer je njih jedino imao, bez jakne, s novim mobitelom koji odbija poslušnost čekao nas je T., korisnik „kuće na pola puta“. Zajedno smo se odvezli u kuću, u autu nam je pričao o svojim godinama provedenim u zatvoru, kaznenom djelu koje je napravio i zbog kojeg je osuđen. Pričao nam je i razlike između naših zatvora i onih u drugim zemljama EU. Pričao je izuzetno puno, kao da ima samo kratki period u kojem nam mora ispričati sve. Mi smo ga slušale, postavljale pitanja kako bismo ga što bolje upoznale, odvijao se neformalni inicijalni razgovor u autu. Stigli smo u kuću, T. je ostao zapanjen koliko je velika i prostrana. Pokazale smo mu sve prostorije kuće, u kuhinji smo se zadržali najduže, pokazale smo mu namirnice kojima smo opskrbile korisnike za tjedan dana. Ostao je u šoku, prvi put bez riječi! Jedino što je uspio progovoriti bilo je: „Ovo je za mene? Smijem sve jesti? I bilo kada?“ Zatim smo morali obaviti službeni dio, prošli smo kroz kućni red, pravila, ugovor o smještaju, obvezama koje ima i što sve kao korisnik projekta može očekivati. Bilo je to puno informacija za upiti, pustile smo ga da odmori i da mu se slegnu dojmovi prvog dana toliko iščekivane slobode.

T. je imao razvijene velebne planove za budućnost. Siguran u svoj odlazak van Hrvatske u potragu za boljim životom nakon isteka uvjetnog otpusta. U prva dva dana na slobodi zaključio je da je Hrvatska u lošijem stanju no što je bila prije nego je osuđen, zaključio je i da ljudi nisu normalni, da novaca nema i da svoju budućnost sigurno neće moći graditi ovdje. Pričao nam je o prijateljima koji mu čuvaju stvari, koji mu duguju usluge, o djevojci koja ga možda čeka, a možda i ne…

Kako su dani odmicali, razgovori s T. su zvučali drugačije, od prvotnoga ushićenja i velikih planova, skakanja s teme na temu, došli smo do postavljanja realnih ciljeva koje može ostvariti u relativno kratkom roku. Razgovarali smo o mogućnosti zapošljavanja u Hrvatskoj, o prekvalifikaciji, o prijateljima koji nisu brinuli za njegove stvari i koji su ga razočarali. O mogućim novim prijateljstvima, odmicanju od prijatelja koji njeguju stil života kakav je on vodio prije odlaska u zatvor.  T. je bio konstantno u gradu, hodao je od institucije do institucije, javljao se na vrijeme svim službama kojim se morao javiti, probacijskom uredu, policiji, sudu. Odlučio je da će napraviti sve što treba i da se u zatvor više ne vraća!

„Nije sve u novcu“, zaključuje T. „Bitno ti je da si zdrav, da imaš ono osnovno i da imaš s kim razgovarati kad ti je teško.“ Dobivao je ponude za posao, razgovarali smo o njima. Zaključio je da neke nisu dobre, okarakterizirao ih je rizičnima. Složili smo se. Bacio se dalje na traženje posla, prikupio je informacije o potvrdama i papirima koje su mu potrebne za ostvarivanje određenih prava, poput braniteljske mirovine. 

Imao je razrađen akcijski plan! Motiviran i sretan što ipak ima neku podršku bio je spreman krenuti prema boljoj budućnosti. Ponedjeljak je, 16. ožujka, početak radnog tjedna. Tim Udruge PET PLUS imao je svoj redovni sastanak. Ovaj ponedjeljak razgovarali smo o mogućim vanrednim situacijama koje nam može prouzročiti Koronavirus. Italija se nalazi u vanrednoj situaciji, u Hrvatskoj su se već počele donositi sigurnosne mjere. Razgovarali smo o daljnjem radu, provedbi svih projekata, sigurnosti tima i korisnika. Nakon sastanka uslijedio je poziv korisnicima, pa tako i T. 

Upozorili smo ga na Koronavirus, moguće mjere koje će Vlada i Nacionalni stožer civilne zaštite donijeti. Zamolili smo ga da manje boravi vani, da ostane u kući i dodatno pripazi na higijenu. T. nije dobro primio molbu. Biti zatvoren u kući jednako je biti u zatvoru. Zatvora se riješio, svoju kaznu je odradio, uvjetna samo što nije istekla i sad ga mi, koji mu trebamo pomoći da se ponovno uključi u društvenu zajednicu, zatvaramo. Rečenica od koje mi se sledila krv u žilama: „Radije ću umrijeti nego biti opet zatvoren.“ Što sad? Kako dalje? Ne možemo čovjeku zabraniti kretanje, ne želimo stvoriti osjećaj zatvora i potaknuti retraumatizaciju. Kako djelovati prema uputama, zaštititi zdravlje korisnika i spriječiti osjećaj povratka u zatvor? 

Razgovori s korisnicima o individualnom napretku, psihofizičkom stanju, situaciji u kući, potrebama, odnosima s drugim korisnicima su svakodnevnica. T. je i dalje velik dio dana provodio van kuće, nije mario za preporuke Nacionalnog stožera civilne zaštite sve dok se nije sam počeo osjećati loše. Nije bio u pitanju Koronavirus već prehlada, ali dovoljno da T. osvijesti kako nije imun na sve. Ostao je u kući! Opskrbljen svim pripravcima brinuo se konačno o vlastitom zdravlju. Već nakon dva dana osjećao se fizički puno bolje i misli o zatvoru počele su se vraćati. Što se dogodilo? Odgovor je retraumatizacija. 

Osjećaj gubitka kontrole, uznemirenost praćena zastrašujućim mislima, zatim se javlja osjećaj da je „slabiji od drugih“. Kako napredovati, kako ostvariti postavljene ciljeve, ostati motiviran kad se javljaju ovakve misli? Kad imaš osjećaj da se i svemir urotio protiv tebe i ne dozvoljava ti da živiš „normalno“. Dugi razgovori, podrška, prilagodba ciljeva, aktivnosti koje su bar djelomično vratile osjećaj kontrole pomagale su. T. se počeo bolje osjećati, a onda se dogodio potres! Čuli smo se u toku nedjelje, svi korisnici bili su dobro. „Kuća na pola puta“ srećom se nalazi malo van Zagreba. T. je bio zaista zabrinut i tužan, brinuo se o ljudima koji su ostali bez krova nad glavom. Rekao je da ima želju pomoći, no nije znao kako. Ukinute su redovne autobusne linije, dolazak do centra Zagreba značio bi hod od više sati… pomagao je u ratu, imao je potrebu pomoći i sada. Zaključio je da može preživjeti i Koronavirus ako je preživio granate koje su po njemu padale.

Dogovorili smo se da zbog vlastitog zdravlja, ali i zdravlja svih ostalih korisnika ne odlazi u centar Grada. Njegova pomoć neka se sastoji od pomoći lokalnom stanovništvu. Ima starijih kojima bi dobro došla pomoć pri obavljanju svakodnevnih poslova u vrtu i dvorištu. Hranu i potrepštine dostavljati ćemo mi, kao i do sada, tim Udruge PET PLUS. Dogovorili smo da se i dalje pridržavaju svih sigurnosnih mjera i uputa. Pozitivan stav, rad na sebi, otkrivanje novih znanja i vještina, vježbanje, briga o starim ranama usmjeravanje na one aspekte situacije koji jesu u njegovim rukama i pod njegovom kontrolom neka bude glavni zadatak. Briga o vlastitom mentalnom zdravlju kao preduvjet za kvalitetnu reintegraciju i resocijalizaciju.

www.strukturnifondovi.hr
www.esf.hr
Projekt je sufinancirala Europska Unija iz Europskog socijalnog fonda te Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.
Sadržaj mrežne stranice isključiva je odgovornost Udruge PET PLUS
Izradu mrežne stranice sufinancirala je Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.